Iskreno, čudo je da ovo uopće radi.
Gledaj malo taj proces: uzmeš komad plastike, na njemu su urezane mikroskopske krivulje koje ne vidiš golim okom, zavrtiš ga u krug, spustiš dijamantnu iglu na njega i odjednom – zvuk. Čuješ bubanj, čuješ bas, čuješ disanje pjevača.
Danas nam je to romantika, ali prije 100 godina to je bila crna magija. Povijest gramofonske ploče nije dosadna kronologija datuma. To je priča o ratu formata, egu izumitelja i... pa, o izlučevinama insekata.
Vratimo traku na početak.
Sve je počelo s "konzervom"
Svi znamo za Edisona. Čovjek je bio genij, ali je bio i tvrdoglav. Godine 1877. izumio je fonograf. Ali pazi, to nije bio gramofon. Nije bilo ploče.
Zvuk se snimao na valjke (cilindre). Zamislite rolu toalet papira omotanu staniolom (kasnije voskom). Bilo je to revolucionarno – prvi put smo mogli "zamrznuti" vrijeme. Ali budimo realni, cilindri su bili grozni. Zauzimali su puno mjesta, nisu se dali slagati jedan na drugi, i najgore od svega – nisu se mogli masovno proizvoditi. Ako si htio prodati 100 kopija pjesme, bend je morao odsvirati pjesmu 100 puta (ili u najboljem slučaju 10 puta pred 10 truba).
Trebao nam je netko tko razmišlja "ravnije".
Čovjek koji je spljoštio zvuk
U priču ulazi Emile Berliner. Nijemac s američkom adresom koji je 1887. rekao: "Zašto ne bismo ovo spljoštili?"
Izmislio je gramofon i ravnu ploču. Njegova ideja je pobijedila iz dva razloga:
- Igla se kretala lijevo-desno: Kod Edisona je išla gore-dolje (brdo-dolina). Berlinerov "zmijoliki" put igle dao je čišći zvuk.
- Štancanje: Od jedne matrice mogao si isprešati tisuće ploča. Glazba je napokon postala proizvod za mase.
Era šelaka: Teška kategorija (78 okretaja)
Ako ste ikad kopali po djedovim stvarima na tavanu i našli one teške, debele ploče koje izgledaju kao da su od kamena – to je šelak.
Dominirale su svijetom do 1940-ih. Materijal? Doslovno smola koju proizvode bube na drveću u Aziji, pomiješana s pamukom i ugljenom prašinom. Bile su teške, krte (pucale su kao staklo ako ih krivo pogledaš) i vrtjele su se luđački brzo – na 78 okretaja u minuti.
Imale su jedan veliki problem: na jednu stranu stalo je jedva 3 minute glazbe. Zato su stare pop pjesme tako kratke. Nije to bio umjetnički odabir, nego tehničko ograničenje. Ako pjesma nije stala na šelak, nije se snimala.
1948: Godina kad je glazba "prodisala"
Nakon Drugog svjetskog rata, svijet se promijenio, a s njim i materijali. Šelak je otišao u povijest, a stigao je vinil (PVC). Bio je lakši, fleksibilniji i tiši.
Ali pravi potres dogodio se kad je Columbia Records predstavila LP (Long Play).
Smanjili su brzinu na 33 ⅓ okretaja. Suzi su brazde (zato se zovu microgroove). Odjednom, na jednu stranu ploče stalo je 20-ak minuta glazbe! To je bio trenutak kad je rođen koncept "albuma". Glazbenici više nisu morali snimati samo hitove od 3 minute. Mogli su snimati simfonije, koncepte, priče. Bez LP-a, ne bi bilo Pink Floyda, ne bi bilo Dark Side of the Moon.
A gdje smo tu mi? (Jugoton priča)
Dok su se Amerikanci svađali oko brzina, što se događalo kod nas?
Priča počinje 10. srpnja 1947. u Zagrebu, kada je osnovan Jugoton. Prva ploča (kataloški broj J-1001) izašla je iste godine – singlica Zagrebačkog vokalnog kvinteta ("Ti tvoji zubići"). Ali, pravi boom događa se šezdesetih.
Godine 1963. u zagrebačkoj Dubravi otvara se velika tvornica koja će zauvijek promijeniti glazbenu sliku regije. Jugoton nije samo proizvodio domaće hitove; oni su bili naš prozor u svijet.
Zahvaljujući famoznim "licencnim izdanjima", klinci u Jugoslaviji mogli su kupiti ploče Beatlesa, Rolling Stonesa, Davida Bowieja ili Elvisa gotovo istovremeno kad i njihovi vršnjaci u Londonu ili New Yorku. Te ploče, prešane u Dubravi s onim prepoznatljivim logom, danas su kolekcionarski rariteti koje stranci masovno traže na Discogsu.
Zašto ih i dalje volimo?
Realno, digitalni zvuk je "čišći". Nema pucketanja, nema okretanja strane, ne moraš ustati iz fotelje.
Ali ploča je jedini format koji traži tvoje vrijeme. Ne možeš je slušati dok trčiš. Moraš stati. Moraš je izvaditi iz omota, obrisati prašinu, nanišaniti iglu. To je ritual. Kad držiš ploču, držiš povijest – od Edisona, preko tvornice u Dubravi, do trenutka kad je tvoj omiljeni bend ušao u studio.
I zato, neka pucketa. To je samo dokaz da je živo.